Zastava 101, Fiat 128, Stojadin, Žika, najpopularniji auto bivše Jugoslavije


Ponajprije nekoliko rečenica o proceduri kupovine novog automobila Zastava 101. Uzeli bismo kutiju za cipele i u nju nagurali sedam milijardi dinara. Tada je to bilo pet šest prosječnih osobnih dohodaka i trk u Crvenu Zastavu na Radničkoj cesti u Zagrebu. 

Požurio sam odmah izjutra jer sam znao da su velike gužve. Dobro je, ništa strašno, samo nekoliko stotina ljudi bilo je ispred mene. Negdje oko ručka došao sam na red. Presretan, istovario sam novac uvijek dobro raspoloženim i nasmijanim blagajnicama. Procedura ispisivanja dokumenata podizala je adrenalin i osjećaj zadovoljstva na najvišu razinu. 

Gotovo, uplaćen je. A sada pravac skladišta. Jedno je bilo dole u garaži, drugo vani na parkiralištu a treće najveće, na šljunčanom parkiralištu PTT-a u prašini, pa biraj do mile volje. Postupak poslije uplate zvanično je glasio ovako. Čeka se šest do osam mjeseci a ako netko pritom odustane onda je moguće dobiti ga i ranije. Ali ta zvanična procedura važila je samo za prave naivce i dupeglavce. 99% kupaca odvozilo je svoj novi automobil Zastava 101 odmah po uplati.

Kako to? Svi, baš svi, imali su "vezu". A veza su bili čistačice, portiri, sekretarice, tajnice, direktori, šefovi skladišta, skladištari, kolaudatori, mehaničari. Baš svi. Svi koji su radili u Crvenoj Zastavi. Naravno, za to su dobivali kuverticu za revanš. Nisam ni ja bio izuzetak. I ja sam imao vezu pa sam odmah po uplati krenuo dolje u podzemnu garažu da izaberem svog ljubimca. Trebalo je paziti na dijelove karoserije. Gledati kako se otvaraju i zatvaraju vrata. Nekada su znala otpasti ako su se jače zalupila. U 80% primjeraka zadnja peta vrata nisu dobro brtvila pa je u gepek prodirala voda. Na motor, getribu i ostatak mehanike nije se toliko obraćala pažnja jer se znalo da to ne radi kako treba pa je bilo opće prihvatljivo da se sve reklamira u nekim prvim mjesecima vožnje. Bio sam presretan. Poslije dva do tri sata pipanja i pregledavanje odabrao sam jednog lijepog Stojadina boje banane. Imao je sve. Vrata, prozore, ratkape i to bi bilo to.

A potom krenuh natrag po svoju vezu jer je bio običaj da se s njim i prijateljem koji je pomagao birati ide proslaviti u obližnju birtiju s jednom Zagrebačkom šniclom. Pa i konobari u birtiji bili su veza jer su tu upoznali druge veze koje su dolazile svakodnevno po svoju Zagrebačku šniclu. 

Moj je novi Stojadin nakon pedeset metara zakuhao i stao. Nisam se brinuo. Dapače na to sam bio spreman. Vratio sam ga odmah natrag na reklamaciju, naravno preko veze, sada jedne druge koja je služila za popravke i reklamaciju. Odmah su promijenili kiler, termostat, crijeva i još ponešto, toliko da se nađe. Mijenjanje dijelova bilo je kao sport. Mijenjalo se što treba i ne treba. 
Ok. Takva je bila igra.

Vozio sam ga četiri godine. Glancao, prao, podmazivao. Kakav je bio? 
Iz današnjeg ugla gledanja ne bi mogao dobiti prolaznu ocjenu. Svaki je 101 imao konstrukcijsku grešku na prednjem ovjesu zbog koje su se kotači podvlačili prema unutra pa je prekomjerno trošio prednje gume. Na servis je morao često zbog promijene ulja i poštelavanja mnogih komponenata. Dijelovi su se brzo trošili i nisu bili dugog vijeka. Hrđa bi brzo prekrila mnoge dijelove karoserije. 

Ali na to nitko nije obraćao pažnju. Mnogima je 101 bio prvi automobil u životu. U njemu smo vozili svoje prve cure, prijatelje, stjecali prva vozačka iskustva. S njim su se mnogi okušali i na automobilističkim natjecanjima. Na kraju to je bio automobil koji se mogao kupiti za pet šest prosječnih mjesečnih plaća i kojeg smo zato voljeli svi.


Fiat 128
Zastava 101