Dosade li mi automobili ikad ili ne, itekako da

Kako nam nebi dosadili kada su svi isti. Pa kako isti, eto tako. Svi imaju isto, volan, centralni most, četiri sjedala, motor, mjenjač, četiri kotača...i to je uglavnom to. Već stotinu godina suštinski se nije mjenjao, a trebao bi. Ovo dosadašnje što miriše na naftu postaje već pomalo dosadno.

A baš bih se volio voziti kao u filmu Peti element. Da letimo zrakom, da imamo neke zračne ceste da automobil zovemo zrakomobil i da zemaljske udaljenosti budu kraće i dostupnije. Jer već su davno neki pametni ljudi rekli da su vrijeme i prostor relativan pojam. Možda bismo tada dobili i neku drugu mjernu jedinicu umjesto kilometra. Neku veću a ujedno manju. Da odletimo za čas u svaki kutak naše planete. To bih volio...to nebi bilo dosadno.

Kada bih trebao svaki tjedan voziti drugi automobil i o njemu napisati tekst ne bih mogao. Popizdio bih. Razlikuju se jedino po tome što su neki brži a drugi sporiji. Nešto malo veći a drugi manji i to je uglavnom sve. I cijene se formiraju upravo po tome. Centimetri i konjske snage, što ih je više i cijena im je veća.

Ja osobno neznam baš pisati, riječi mi ne teku glatko, prije bi to bila neka makadamska cesta s velikim šiljastim kamenjem. Danas piše svaka budala pa tako i ja. Ali se zato veoma dobro razumijem u automobile, dapače odlično. Potrebni su mi dva tri kilometara vožnje s potpuno nepoznatim automobilom da bih napisao sve što na njemu valja ili ne valja. Pa kada kažem da su svi isti, uvjeravam svakog da sam u pravu.

Prisjetimo se 1970. godine. Tih godina u prodaju je pušten Peugeot 504. Automobil je imao odličnu mekanu i preciznu getribu iliti mjenjač. Stari znalci bi rekli, pravi puter. Preudobna plišana sjedala. Debele prostirke na podu od velura. Vrata su se zatvarala na, tup, sasvim lagano ih je trebalo pustiti. Motor je primao gas munjevito, puno brže nego to rade današnji motori s elektronikom. Vozio je 200 na sat. U svakom pogledu automobil je bio na zavidnom nivou. BMW i Mercedes isto tako. A i ostali jeftiniji brendovi bili su odlični. Npr. Renault 16 mekan, udoban automobil kakvog danas na tržištu naprosto nema. BMW-ova kockica, odnosno 2002, jurio je tako da je nabijao vozača u sjedište. Dakle i u prošlosti su automobli bili dobri a ne neke zaprežne kočije. Pa gdje je tu onda napredak kroz zadnja desetljeća. Ja ga tu ne vidim.

Naravno, budimo realni, ogroman napredak postignut je u razvoju materijala. Možemo postaviti tezu vidljivo-nevidljivo. Napredak vidljivo je mali ali napredak, nevidljivo, je ogroman. Materijali, nevidljivo, su napredovali jako puno. Gume su trajnije, metali su otporniji na habanja, automobili ne hrđaju, motori traju, na sto tisuća kilometara prije su se radile generalne reparacije a danas sa sto tisuća tek su dobro uhodani, diesel se ne čuje, ne kvare se, da ne spominjem elektroniku.... tu je napredak vidljiv i ogroman.

I tako, kada mi dosade uzmem stanku, mjesec-dva-tri-pet, odmorim se od njih, pa im se opet vratim, po neznam koji puta u životu. Sve se nadam, jednog dana, letjet ću s njima i uživati u tome kao u nekoj bajci za malu dječicu. A do tada, svi su isti, da ga j....š, brate mili.