Isprobao sam novi Renault Scenic 1,6 dci sa 130 PS i ručnim šest brzinskim mjenjačem: Dizajnom huj, vožnjom fuj


U zadnjih godinu-dvije Renault je izbacio na tržište desetak novih modela, sve redom pogođenog vanjskog izgleda, lijepe unutrašnjosti, sve s francuskim štihom ali s motorima a osobito s mjenjačima koji bitno zaostaju za konkurencijom. 

Da se razumijemo nisu to loši motori, oni traju dugo, nezahtjevni su i zaista malo troše. Da je tako potvrđuje i Mercedes koji ih je prepoznao i predložio im suradnju. Pa sada ugrađuju te motore u svoje male i jeftinije modele. Ali Mercedes je odmah prepoznao i njihove mane a to je tromost i velika neupotrebljiva turbo rupa te ih malo prepravio na svoj način da sada Renaultovi motori u Mercedesima imaju umjesto 110 PS 119 konjskih snaga, ljepše vuku a turbo rupa nije toliko naglašena. Iako ne znam tko bi kupio Mercedesa s Renaultovim motorom ako malo bolje razmisli. Pa motor je uvijek srce svakog automobila koji mu daje prednosti i mane. U mnogima, osobito skupljim automobilima, motor daje premium karakter.

Renaultu fale motori od 150 190 i 240 konjskih snaga u ponudi kao npr. kod Volkswagena. Mjenjači su im loši a harmonija slaba. Renault nije nikada proizvodio automobile za one zahtjevne i najzahtjevnije vozače. Tu nišu drži BMW. Ali uvijek su bili svojom mehanikom na usluzi onim manje i srednje zahtjevnim vozačima što danas svojim modelima i kod onih srednje zahtjevnih dovode u pitanje.

Kako s ostalim automobila tako i s Renaultom družim se već dugi niz godina. Isprobao sam Osmicu, Šesnaesticu, Četvorku, Peticu, Lagunu, Megana, Kadjara, Espasa i Scenica. Najviše od svih dojmila me se Šesnaestica. Bila je mekana, homogena i praktična. Renault je uvijek bio dobar drug kojem opraštaš njegove mane ali kada se toga previše skupi ljubavi dođe kraj.

Morali su staviti u ponudu veću paletu motora. Morali su pogledati kako to radi konkurencija kada je u pitanju mjenjač. Morali su već shvatiti da je pedala kvačila pretvrda. Da kočnica prejako zapikava. Ovi mjenjači koje Renault koristi zadnjih petnaestak godina su loši. Spori su, dugog hoda, grbavi, više im se neće nego hoće, ručica se gura preko nekih kvrga, loše sjeda u brzinu a o promijeni brzine naglim pokretom nema ni govora. To nije mjenjač to je štanga. Njihovi mjenjači prošlog stoljeća bili su kud i kamo bolji.

Novom Scenicu istinski sam se obradovao. Ideja o automobilu između SUV-a i jednovolumena budi maštu. Povišen, prostran, prozračan, praktičan i pomalo drugačiji, francuski, super. Zamišljao sam ga udobnim, mekanim, tihim, mirišljavim jer takav francuski automobil mora biti. Ili, barem malo od toga bi trebalo biti.

Pri prvom susretu bio sam zadovoljan. Dimenzije su mu skladne. Dužina 4450 širina 1880 i visina 1660 mm daje mu proporcije pri čemu nigdje ne fali. Vanjski detalji karoserije su moderni, precizni i lijepo napravljeni. Brisači su preklopni. Kotači su veliki, lijepo pašu uz karoseriju. Doprinose atraktivnosti kompletnog izgleda ali pri funkcionalnosti imaju negativna svojstva.

Renault Scenic 160 dci, dakle najsnažnija top opcija, je 300 kg lakši i volumenom manji od većeg Renaultovog modela Espace a sekundu sporiji u startu (Espace 9,7 sec. Scenic 10,7) i par kilometara u krajnjoj brzini s potpuno identičnom motorom 1,6 dci 160 konjskih snaga s automatskim mjenjačima s dvije spojke. Za tu anomaliju isključivo su krivi tako veliki kotači. Veliki kotači od 20 cola koji se serijski ugrađuju na Scenica doprinose slabijem ubrzanju manjoj krajnjoj brzini i većoj potrošnji.

Inače za oba ova top Renaultova modela sa 160 konjskih snaga što je vrh njihove ponude vrijedi da im je ubrzanje, međuubrzanje i krajnja brzina slaba točka u odnosu na njihovu konkurenciju. Fali im ponuda većih jačih i bržih motora. Ako u Renaultu misle da to njihovim kupcima nije važno, ok. Ali ja bih ipak volio da je odziv na gas bolji i da bez problema pojure za nekim Golfom, Kiom, Peugeotom ili Fordom.

Kada se pogleda unutrašnjost Scenica tu je sve na svom mjestu. Sjedala izgledaju raskošno i lijepo. Kada pročitate da su dostupna na struju, (iako u puno manjem broju smjerova od recimo Citroena) grijana, i s masažom ovaj automobil postaje interesantan za ukupno 232 000 kuna u top izvedbi sa 160 konja i automatskim mjenjačem. 130 dci s ručnim mjenjačem i bogatom opremom košta 194 000 kuna. I to je opcija za razmišljanje. Sve je to lijepo dok se promatra i dok automobil stoji na mjestu oglancan u salonu. Kada se krene u vožnju priča počinje dobivati drugačiji karakter.

Na prvu je zanimljivo jer je trodijelni vjetrobran neobična slika ispred volana. Oduševljenje splasne kod prvog skretanja lijevo ili desno. Sada umjesto jednog imamo dva mrtva kuta. Usred skretanja mičete glavom naprijed pa natrag ne bi li provjerili ne skriva li se pješak iza sada dva prednja nosača krova trodijelnog vjetrobranskog stakla. 

Papučica gasa podijeljena je na tri djela. U prvoj početnoj zoni automobil je trom, ne dešava se ništa. U drugoj srednjoj zoni automobil daje više odziva na gas i moglo bi se reći da tu daje svoj maksimum. Treća zona također je nekakva štedljiva pa kada stisnete do kraja opet se ne događa ništa.

Papučica kvačila otpušta se uobičajeno ali samo do pola. Gornja polovica ne slijedi vaše stopalo već se otpušta sa zadrškom sporo. Mjenjač je trom, dugog hoda, zastario.

Pohvale idu na račun volana. Precizan je i lijepo odrađuje svoj posao. Ovjes je bolji od Espasovog na kojem zadnja osovina lupa na neravninama. Kod Scenica prednja i zadnja osovina odrađuju posao korektno. Sve u svemu stječe se dojam neke čudne vožnje na silu od točke A do točke B. Ima tu svega i elektronike i mehanike ali najmanje harmonije. Šteta.