Crveno svjetlo! Što je to?


Crveno svjetlo na semaforu označava stop, stani, ne idi preko, opasnost, možeš poginuti. Ili bi to barem trebalo tako biti, pa bilo je još donedavno. Pa zar više nije? Ne znam, izgleda da nije.

Na ulicama grada Zagreba crveno za pješake znači, pogledaš preko, utvrdiš dobro da svijetli crveno svijetlo a tada lagano šećući kreneš preko. Stariji sugrađani su najhrabriji, oni se ničeg ne boje, lagano šeću preko i baš ih briga što automobili šišaju pored njih punim gasom. Oni znaju što je ruski rulet. Oni ga se ne boje. Njih metak neće, ili su barem potpuno uvjereni da neće jer neshvatljivo je da nisu zabrinuti za svoje kukove ili život ako ih netko, nedajbože, izuje iz cipela. Nažalost, pregaženi pješaci uvijek ostaju bosi. Reakcija šoka i stiskanja tijela dovodi do gotovo neizbježnog izuvanja. Posljedice su strašne. Ali oni vjeruju da posjeduju neke nevidljive štitove koji ih čuvaju od njihove hrabrosti i čine ih neranjivim.


Mladi žure, trče, tempo života je takav da nemaju vremena misliti o polomljenim kostima ili nečem sličnom. Mame, s malom djecom trče preko crvenog, ali uvijek savjesno upozore svoje dijete, sada ćemo pretrčati ali kada si sam nikako to nesmiješ napraviti.

Naše najstarije sugrađanke su najhrabrije. One prelaze preko šest jurećih traka odjednom a automobili šišaju na centimetar od njih i sve je ok. To ne može nitko osim njih, takvu hrabrost nitko ne posjeduje. Za opće dobro svih netko bi to morao kontrolirati.


Prije su to radili policajci. Danas? Nema ih nigdje, a kada nekim pukim slučajem izniknu na raskrsnici i upozore nekog starijeg sugrađana, traži se njegova suspenzija, ministar se ispričava, plaća kaznu iz svog džepa i duboko se klanja. Pa ti isti sugrađani sutra će glasati za ili protiv njega. Ne razumije on da ljudi poslije svega ipak glasaju za red i pravicu ma kako ona oštra bila.


Sljedeća kategorija za vjerovali ili ne su vozači koji se približavaju raskrsnici na kojoj imaju upaljeno zeleno svijetlo a pritom koče, zaustavljaju svoje vozilo i rukom uviđavno puštaju pješake da prelaze preko na njihovo crveno svijetlo. Njihova ljubaznost graniči sa genijalnošću. Naravno, pored njih tutnje drugi vozači u susjednom voznom traku i najčešće ne vide čin svemirske ljubaznosti onih prvih koji svojom glupošću tjeraju pješake u smrt.

A pješaci ko pješaci ako jedan, mulac krene, slijede ga svi. Jer ako on može što ne bi i ja mogo. Ili, ako drugi odu preko, onom koji je ostao sam, bude neugodno pa trči i on.


Naše drage sugrađanke posebna su kategorija, za njih ne vrijede ovozemaljska pravila. One samo zakorače, dignu nos, bace pogled u kontru i stvar je riješena. Od sunčanih naočala raznih boja i jeftinih im stakala ne mogu opravdano niti vidjeti preko. Vrhunac su mlade mame koje samo gurnu kolica s bebom ispred sebe a potom polako, pišući post, hodaju za njima.


U većini slučajeva po desetak automobila zaustavlja se i propušta jednog pješaka. Kada bi pješak samo na pet sekundi stao i propustio automobile uštedio bi ogromnu količinu energije koja se troši zaustavljanjem i ponovnim pokretanjem automobila. Nikakav problem ne bi bio da se zakon prilagodi u korist vozača te da pješaci na zebri nemaju prednost prolaza već moraju pričekati da automobili prođu a potom prelaze oni.

Iz sigurnosnog, ekonomskog i očuvanja planeta Zemlje aspekta to bi bio pun pogodak. Jer na kraju ne bi li jedinka trebala poštovati volju većine. Ne mislim pritom na gomilu pješaka koja čeka prelazak reguliran svjetlosnim signalima već isključivo na pješačke prelaze neregulirane svjetlosnim signalima. Tu bi pješaci trebali propuštati vozila, pričekati a potom prijeći. To je tako nekad i bilo.


Da se ne shvati da samo pješaci ne poštuju prometne znakove tu su i vozači. Postalo je pravilo da zadnjih nekoliko na začelju kolone prolazi kroz crveno. Svakim danom sve su hrabriji i hrabriji. Rep kolone koji prolazi kroz crveno sve je duži i duži. Naprimjer na raskrsnici Vukovarske (bivša Proleterskih brigada) i Držićeve ulice broj onih na začelju koji voze kroz crveno, skrećući desno odnosno lijevo, je toliki da taj rep zaustavlja šest kolona ravnih koji kreću na svoje zeleno i čekaju na sredini da se taj rep makne. Naše drage sugrađanke niti ne gledaju u semafor ako se nalaze u koloni. One samo voze.


Uskoro ćemo voziti kao u Egiptu, Indiji ili Turskoj. Ali nije to ništa, za sada je još dobro jer nema borbenih okršaja bejzbol palicama nasred raskrsnica. A kako drugačije kada policije nema a propisi se moraju primjenjivati pa makar i na bejzbol sportski način ili kako ga već svak na svoj način tumačio.