Obožavam struju, al' kada Lamb zarokće - padaju zvijezde!


Okretni moment koji djeluje od nule i 400 konjskih snaga elektro motora guraju automobile na struju takvom silinom da vam bude zlo. Predaha nema ni za tren jer nije potrebno prebaciti u višu brzinu. Djelovanje sile je zastrašujuće. 



Tko voli, uživat će. Svatko će odmah primijetiti besmislicu takta koju ostvaruju benzinski ili diesel Otto motori. Niti jedan ne može kontinuirano linearno ubrzavati samo s jednom brzinom od 0 do 200 km/h. Za to im je potrebno dizanje okretaja i mijenjanje brzina. Zagađenje zraka u tim trenucima je najveće. Dostizanje maksimalnog broja okretaja u nižoj brzini, pa viša brzina i tako redom s taktovima rada, postaju potpuno bespredmetni već poslije nekoliko kilometara vožnje automobilom na struju. A tek tišina… divota. Da se razumijemo, automobili na struju nisu bešumni. Itekako se oni čuju ali na svoj zavodljiviji način. Šum guma i klizanje vjetra nije moguće izbjeći. Nije to svemirska tišina Apollove kapsule u orbiti oko Zemlje. To je tišina moći i snage kakvu su u stanju proizvesti samo automobili na struju a to je poseban doživljaj. Beautiful.

Ali Lamborghini, Lamb je iznimka. Ma koliko vremena u budućnosti prošlo teško ćemo to ikad zaboraviti. U Hrvatskoj postoji desetak Lambova. Povremeno se sastaju vlasnici na tajnim mjestima, noću, na tajnim race događanjima, na kojima isprobavaju svoje Lambove. Ubrzavaju, utrkuju se, voze maksimalnom brzinom, naglo koče ispred brzih zavoja, ludilo. Na jednom takvom događanju prisustvovao sam i ja. Ne poznajem dobro te ljude da bih i sam jednog isprobao, neki od njih su i stranci. Ali priznajem, čeznem za tim. Ako mi se u životu posreći i sjednem za volan Lamba, pritisnut ću gas do kraja ma koliko konja imao, neću se bojati. Taj trenutak ne želim propustiti. Taj osjećaj upravljanja monstrumom od 700 - 1000 konjskih snaga s takvim neopisivim zvukom roktanja kakav ima samo Lamb ne propušta se ni po koju cijenu.

Ja za testiranje koristim dionicu nedovršenog autoputa u dužini od deset kilometara s pet vrlo brzih zavoja koji se prolaze sa 180 do 200 km na sat. Vozi ih se od jedne do druge strane preko sve tri vozne trake. Ravni dio je toliko dugačak i pravocrtan da se na njemu mogu razvijati brzine i preko 320 km na sat. Naravno za takvo nešto potrebno vam je odgovarajuće vozilo bolje rečeno cestovni bolid. Osobno sam poviše puta vozio tom dionicom 250 km/h onoliko koliko su mi to dopuštale postavljene blokade krajnje brzine. Brzine od 300 km i više nisam uspio isprobati ali to ne znači da i neću. Siguran sam da će se kad-tad stvoriti prilika za to neponovljivo iskustvo.

Bio sam na desetak utrka Formule 1. Uvijek biram zavoj u kojem bolidi moraju dojuriti prema meni velikom brzinom, proći laktom a potom na dugačkom pravcu dalje grabiti maksimalnu brzinu. Npr. zavoj Tosa na Velikoj nagradi San Marina u talijanskoj Imoli. Još ga zovu i zagrebački zavoj. Pogodite zašto. E, upravo u tom zavoju gledaoci doživljava astralnu transformaciju svog bića. U prvom krugu bolidi krenu punom snagom, prolaze nekoliko brzih zavoja od kojih je jedan i poznati Tamburello na kojem je poginuo Ayrton Sena (Upravo toga tragičnog dana 1. maja 1994. nalazila se na zavoju Tosa i moja malenkost. Nisam mogao vjerovati da je poginuo Sena pred mojim očima. Bio je to šok. Nevjerica koja me nije napuštala danima. Sena je bio moj idol. Moj heroj. Moj vozač.)

Da, upravo na zavoju Tosa horda bolida, svi zbijeni jedan na drugom, punom snagom jure prema vama. Zvuk, energija, događaj je neopisiv. Stojite u zavoju u kojem je žičana ograda postavljena najbliže asfaltu kao nigdje drugdje na svijetu (2-3 m) a krdo bizona s tisuću konjskih snaga i 300 kilometara na sat ide na vas. Noge se tresu, nemate snage za pobjeći  a i kuda, kada oko vas ukočeno stoje fanatici, otvorenih vilica a glas im ne izlazi iz grla. Bolidi u zadnji čas koče najjače što mogu prolaze lakat a tada nastaje delirij. Tridesetak bolida kreće punim gasom pravo prema gore a gledaoci se nalaze iza njih. Zamislite da se nalazite iza ne jednog auspuha Formule 1 pri maksimalnom opterećenju već iza tridesetak odjednom. Tada vrijeme stane, sve se kreće usporeno, krv curi iz ušiju, koža se nenormalno ježi, lebdi se iznad zemlje, zemlja se spaja s nebom, ništa nije jasno, trenutak traje i traje, pretvara se u vječnost… dok fanatici ne padnu opet na pod, dok ne priberu misli, dok se stvarnost ne vrati a tada krene fanatični urlik oduševljenja kakvog je nemoguće opisati riječima. To je Formula 1, to su trenuci za pamćenje.