Informatika u školama – predmet budućnosti ili predmet prošlosti

Prije nepunih desetak godina u školama je pokrenut izborni predmet Informatika. Svrha mu je bila naučiti djecu upotrebljavati kompjuter i koristiti se internetom. Starijim građanima ostavljeno je na volju hoće li koristiti net-banking, e-građanin, Google ili ne. Ali za mlade dvojbe nema. Moraju svi. Prozvalo se to informatičkom pismenošću.

Kako vrijeme prolazi tako se nove generacije rađaju s kompjuterom, smartphoneom, tabletom i ostalim digitalnim gagetima pored kreveta. Čim se rode znaju ih koristiti pa zašto ih onda u školama opterećivali s predmetom Informatika na koje gube vrijeme s flopi diskovima. 

Svi se slažu, to je zastarjelo, to treba mijenjati. Trebalo je podići taj predmet na višu razinu pa se pod pojmom informatička pismenost, osobito kod potpuno neupućenih ljudi, počelo govoriti da je poznavanje jednog programskog jezika stvar opće društvene pismenosti. 

I sada uvodimo predmet Informatika kao obavezni, kojeg će učenici odrađivati dva puta tjedno i učiti neko kvazi početno programiranje. Čemu? Zašto? 
Ako je to kao neka priprema za studiranje na fakultetu elektronike i računarstva (FER) onda su stručnjaci s FER-a trebali odrediti koje će to gradivo biti, koliko toga, i koji profesori će to predavati. 

Ali to nema smisla. Jer isto tako mogli bismo reći hajdemo postaviti u škole predmet 'kirurgija' pa će on biti priprema budućih studenata na medicinskom fakultetu. Nema potrebe jer već sada imamo pripremne predmete kemiju, biologiju, fiziku.
Predmet 'projektiranje' za one koji se žele upisati na Arhitekturu. Nema potrebe jer već sada imamo fiziku, matematiku, statiku. Itd., itd. Za svaki fakultet postoje postojeći predmeti koji su dobra podloga za naknadno studiranje. Pa tako i za FER. Tu je matematika, fizika, opće društveni predmeti a programiranje je nešto vrlo usko i stručno što se treba učiti na FER-u.

Programiranje je vrlo kompleksno, slojevito i traži poznavanje mnogo drugih stručnih znanja da bi se implementiralo u svakodnevni život. Još donedavno, opet laici, govorili su onako iz rukava: 'Pa i mala djeca danas rade Internet stranice'. Sutra će vjerovano govoriti: 'Danas i mala djeca programiraju'. Naravno to je laž i totalna bedastoća jer to ne rade mala djeca. Programiranje je rovovski rad koji odnosu čovjeku cijeli njegov život. Pa je tako odluka obrazovnog sustava da se djeca u školama uče sintaksama coda čista glupost. Programski jezici nisu nešto za svakodnevnu međuljudsku komunikaciju. To su strogo, usko i visoko stručna znanja za pokretanje digitalnog svijeta u pozadinama aplikacija. Normalnom čovjeku codovi ne znače baš ništa. Potpuno je pogrešno poznavanje codiranja proglašavati opće društvenom pismenošću. To jedno s drugim nema ama baš nikakve veze.

A ono malo početne sintakse koje će djeca naučiti i koje baš nigdje neće moći primijeniti uspoređivat će s matematičkim formulama koje nikada u životu neće koristiti osim ako ne studiraju matematiku. Tako je i sa codiranjem. Nikada im tih nekoliko početnih sintaksi neće baš nigdje u životu trebati. Usput, postoji preko 150 programskih jezika od kojih se desetak stalno koristi. Osim njih potrebno je poznavanje drugih vještina da bi se napisani cod implementirao u digitalni svijet. Jer stotine i tisuće napisanih stranica coda ne znače ništa ako nisu implementirani i dani društvu na korištenje.

Sada se govori da je nastavničko osoblje na stručnom usavršavanju. Pa koje je to osoblje. Tete nastavnice iz kemije, fizike ili hrvatskog koje su pristale da za dodatak od nekih dvije tisuće kuna na plaću predaju informatiku kao njihov drugi predmet. Baš bih volio čuti što o tome misle na fakultetu elektronike i računarstva. One će naučiti 'nešto' i prenijeti će to 'nešto' đacima. Poslije će im podijeliti petice, primati će svojih dvije tisuće kuna, predavati opet nešto zastarjelo, bespotrebno, beskorisno i svi će biti kvazi sretni i zadovoljni. Naročito pojedini trgovci.

Predmet Informatika odradio je svoje, pripada prošlim godinama i ne treba ga više koristiti. Novu informatiku treba prepustiti fakultetima i stručnim školama te studentima koji se odluče da im programiranje bude njihov život. Isto tako treba napraviti i s vjeronaukom.